Iskušavan 100. obljetnicom, odlučili smo trčati maraton u Ostravi. Računali smo na jedinstveni ambijent i iznenađenja.
Prvi se pojavio neposredno prije utrke, gdje su najavili organizatori, da se vraćaju tradicionalnom putu – 4 pribadača “u parku”, jer grad na to nije pristao 21 km petlja koja prolazi kroz gradske atrakcije. Teško je, moralo se prihvatiti.
Put od Wrocława do Ostrave je dosta udoban i bili smo tamo u zakazano vrijeme. Na putu po pakete vidjeli smo dio rute i to nas je malo zabrinulo. Čekalo nas je trčanje ,nogostupima, biciklističke staze i makadamske staze u parku… Ured za natjecanje nije bio označen i puno ljudi je tražilo mjesto za preuzimanje paketa – startni broj, limenke bezalkoholnog piva i, naravno, sigurnosne igle. Majica se dodatno naplaćuje.
Trčeći grad je čak i izgledao tako, ali ostalo je trčalo “seoski i općinski”, koji su ovdje bolje organizirani.
Pomalo me čudi tolika nonšalantnost organizatora i potpuni nedostatak mašte, te poigravanje sa zdravljem trkača i njihovo ugrožavanje..
Samo nekoliko najvažnijih upozorenja:
1. Temperatura. Poznavajući prognozu, vrijeme početka nije pomaknuto – pa čak i za maratonce kasnilo je za 10 minuta! Trasa, da, ponekad je bilo zasjenjeno (drveće u parku i zgrade u centru) ali je još uvijek bilo jako vruće i zagušljivo. Ostatak rute, pogotovo po nasipima, to je tava sa suncem u lice. Počeli smo u 10:10, dosegnuta temperatura u hladu 29 – 30 stupnjeva.
2. Voda. Točke za vodu planiraju se svakih 5 km, Pretpostavljam da je bilo i nekih dodatnih – prvi ispod 1,9 km ali na njemu nije bilo vode. Općenito u prvom krugu zbog “akumulacija” Vode među natjecateljima nije bilo na svim točkama. Tijekom prva dva tretmana dobio sam samo izotonični napitak, za koju sam morao čekati dok je ipak ne natoče – ali svejedno sam se polila njime (košulja), da se malo ohladi. Na sljedećim točkama uspjela sam dobiti vodu, ali sam morala čekati i volontere da je natoče u šalice. Nije iznenađujuće, koje volonteri nisu mogli pratiti – na takvoj vrućini svi žele puno vode za piće i zalijevanje… Ozljeda, da nije bilo boca. Pića su bila dostupna samo u plastičnim čašama. Osim toga, dva mala stola definitivno nisu dovoljna.
3. švedski stol. Primijetio sam samo dva bifea na ruti. Vidio sam grožđe, lubenica i čokolada, već u tekućem stanju – Nisam ga koristio, Imao sam svoje gelove i dextro. Ali na cilju sam bio u šoku, jer volonteri redovito mažu Nutellu na kriške kruha (sic!) a bilo je i pufova, kikiriki u velikim zdjelama, banane narezane na kriške i pulpa lubenice umjesto komadića… Otišli smo u trgovinu kupiti nešto konkretnije za jelo.
4. Trasa. Ovdje nema više ničega, petlja 10 km – kao moj trening trčanje izvan kuće – park, vratilo, malo ulice. Bilo je čak i osiguranje, ponekad policija pusti auto ispred natjecatelja, očito je i elita izgubila put. Dijelovi su preuski.
Fotografija. organizator
Jako sam razočaran i ne planiramo više trčati u Češkoj. Ni rezultati se ne poklapaju, o dužini rute da i ne govorimo. općenito, Razmišljali smo o tome od početka 2 klinove i nakon razmjene komentara o 17 km, odlučili smo samo trčati 21 km. Nije se isplatilo naprezati tijelo i riskirati zdravlje. Više, da nam u skoroj budućnosti neće ponestati trčanja, a do kraja godine planiramo još dva maratona.
21K: 01:46:28 u 1:52:17
