Posjet nakon 6 tjedana i sve je išlo po zlu. RTG (već gotovo 10 x-zrake na račun noge) zatvoreno, liječnik napušta posao rano i neće čekati zauvijek.
Redovi, skliske pločice i tehnike na kraju, koji je snimao rendgenske snimke rekao je, da je sve ok – Mislim da mi je vidio lice. Liječnik je potvrdio dobru vijest i pušten sam iz aparatića. Još uvijek je akutno, ali nakon 44 dana mogu stajati na nogama. Pokazalo se da je zadatak u liječničkoj ordinaciji nemoguć. Iznenađuje, da nisam u saonicama ne samo da bih stajao, već čak i da bih zakoračio. Slatka naivnost, i razmišljao sam, da je tako, vlč. – ići ću.
Sada je zadatak mnogo teži – rehabilitacija, fizioterapija i povratak na pokretljivost. To znači još više vježbanja, razvijanje obrasca prometa, tretmani i rad, o čemu do sada nisam imao pojma. I osjećam da bih trebao početi na Olimpijskim igrama, meni je najvažnije vrijeme. Kako pametno raditi na mobilnosti da se vratim na trkačke i biciklističke staze.
